-Piše: Tomica A. Milović

Inteligencija je čovjeku od Boga data. Ona predstavlja sposobnost razumijevanja stvari i pojava sa kojim se čovjek susreće u svijetu koji ga okružuje. Inteligencija je proizvod uma i razuma, oplemenjena i podstaknuta, u dobroj mjeri, i školskim obrazovanjem. To je prirodna sposobnost mišljenja – prirodna inteligencija.
Odnedavno, poput priča sa stranica literature naučne fantastike, susrećemo se sa terminom „vještačka inteligencija”. Ona je u realni život dospjela s pojavom kompjutera, proizvodom čovjekove, prirodne inteligencije. Priča ovdje ide bezmalo do apsurda, gdje se kompjuteru pripisuje svojstvo misaonog bića. Onog bića koje je takođe sposobno da uči, da se intelektualno pa čak i emotivno razvija i samousavršava, do nivoa koji prijeti da vještačka inteligencija zamijeni uloge sa onom prirodnom, ljudskom. Time bi i filozofska postavka – mislim, dakle postojim - mogla da postane „svojina” vještačke, a ne prirodne inteligencije. A ova (prirodna) da bude ne samo marginalizovana, već i tretirana kao da nikad nije ni postojala.
Znači li ovo da će vještačka inteligencija, u bližoj ili daljoj budućnosti, preuzeti od čovjeka i sferu svijesti? Da li bi moglo postati vjerovatnim da čovjek bude eliminisan od „svog čeda”, od vještačke inteligencije? I tako, djelimično ili sasvim, izgubi primat u umnom i razumnom ponašanju. Budućnost je ovdje, ipak, teško predvidiva. No, kako god, već danas je vidljivo da vještačka inteligencija zauzima „borbeni stav” prema onoj prirodnoj, čovjekovoj. I čini sve da ljudsku rasu predstavi nebitnom za dalji razvoj svijeta i procesa u njemu.
Kada se govori o mogućnosti da čovjek bude intelektualno pobijeđen od kompjutera, valja se podsjetiti da čitava ljudska istorija predstavlja istoriju rušilačkog, destruktivnog djelovanja. Zato, ako kompjuteri postanu „čovjekoliki po svojoj naravi”, ili čak i sumanutiji od svog tvorca (čovjeka), to se ima tumačiti i objašnjavati kao želja da se konkurencija, bez pardona, uništi. I da se tako dosegne prevlast u intelektualnoj sferi.
Evidentno je da kompjuteri i danas, u velikoj mjeri, zamjenjuju čovjeka gotovo na svim poslovima. I te poslove obavljaju i brže, i bolje, i bezbjednije od čovjeka. Zato, na primjer, ljekari – hirurzi strahuju da će kompjuterizovani roboti od njih da preuzmu određene hirurške zahvate. Time bi oni, ne samo ostali bez posla, već i bili označeni kao suvišni u zanimanju za koje su se, kroz školovanje, osposobili. Isti je slučaj i sa vozačima – robotima, koji bi, vrlo brzo, mogli istisnuti čovjeka iza volana. I mnoštvo drugih primjera, u sferi proizvodnje pogotovu.
Sigurno je golim okom vidljivo, vještačka inteligencija nadire kao bujica. Predstavlja intelektualnu, samostalnu, samosvojnu i postojanu silu. Izgleda nadrealno, ali gorko istinito – čovjek sve više postaje, pred naletom vještačkog intelekta, prevaziđen, zastario. Mrve ga u svojim kandžama kompjuteri, roboti, digitalna pamet i pismenost. Dave ga njegova „rođena djeca”, koju je on, svojim umom, porodio. Pa „zar i ti, sine Brute” – sve jače vapi ljudski rod danas. I na „sopstvenom pogrebu” ponavlja riječi Julija Cezara. Uputio ih je svom voljenom mlađem prijatelju Marku Brutu, kada je vidio da mu on zadaje smrtonosni udarac. Čovjek ove riječi upućuje „sinu sopstvene inteligencije” – kompjuteru.
Eto, zahvaljujući sebi i sopstvenom umu, čovjek je vrlo ozbiljno ugrozio vlastiti opstanak. I tako najavio potpuni kraj ljudskog roda. Od kada je nastao, čovjek, s punom sviješću o mogućim apokaliptičnim posledicama po sebe samog, izmišlja i razvija razne pametne, i manje pametne stvari. Da pomenemo samo „pametne i lijepe rakete i bombe”. Kada ih je konstruisao, čovjek je znao da ih je pripremio kao „ukras” za sopstvenu glavu. Ipak, uprkos svim tim izumima sa samoubilačkom simbolikom (i ne samo simbolikom), ljudski rod ipak opstaje. A čovjek ostaje egzistencijalni stub civilizacijskog razvoja. Tako će, ubijeđen sam, nezavisno od ovog dualizma inteligencija, ostati zauvijek. Bez obzira na to da li je „svaki čovjek uvijek na gubitku” (Kuran, islamska sveta knjiga), ili nije.